New York je već godinama mjesto gdje tražim i pronalazim svoju inspiraciju. Kada postane prezahtjevno, spakiram kofere, sjednem u avion i odletim u grad u kojem se sve čini mogućim. Unutar nekoliko stambenih blokova čovjek može pronaći gotovo sve što mu je potrebno. Rijetke knjige čekaju sakrivene između polica knjižara, umjetnine Metropolitan muzeja hrane dušu, a Broadwayski mjuzikli podsjećaju na pravo značenje izraza ” Top performance“.
U New York obično putujem sama, s polupraznim koferom, koji umire od želje da bude napunjen novim idejama i vizijama. U to ime spreman je čak i multiplicirati se u nekoliko primjeraka na povratku kući i zaraditi etiketu: „overweight“ (pretežak). Doduše, nikada nisam shvatila kako ideje mogu biti preteške? Jasno mi je da mogu biti neshvaćene i nerazumljive, ali preteške??? Ipak, čini se da službenice na aerodromu ne dijele moje mišljenje. 🙂
Najviše volim šetati ulicama New Yorka bez ikakvog plana i reda, tek s par dolara u novčaniku i kreditnom karticom. Kreditna kartica je tu uglavnom zbog opsesivno kompulzivne potrebe za kontrolom.
Problem je što riječ „kontrola“ i New York ne idu zajedno. S riječju „sloboda“ je već druga priča. Upravo je sloboda glavni razlog zbog kojeg se moja “buduća nepostojeća ušteđevina” svake godine pretvara u povratnu avionsku kartu.
Ipak, ove godine sam odlučila ostati kod kuće i “New York” dovesti k sebi. Uz šalicu kave na svom balkonu i oblačno ljetno jutro na pamet su mi padale različite ideje o tome kako to učiniti:
– Pogledati par dobrih filmova, čija se radnja odvija u nekom od malih Newyorških stanova, u kojem je redatelj digitalno uklonio škripu drvenih stepenica, zamijenivši je nekom romantičnom muzikom.
– Uzeti u ruke omiljeni roman na engleskom, sjesti na travu Zrinjevca i zamišljati kakav je osjećaj ležati na travi Central Parka okupana suncem.
– Prošetati Zagrebom proučavajući vrhove zgrada i fasade i prisjetiti se kako izgleda nebo. Na putu do kuće „hailati“ taksi, usput dogovarajući izlazak s ekipom u nekom od noćnih klubova.
– Obući bijelu CK majicu, traperice, balerinke i praviti se da me nitko ne poznaje i da mogu biti što god poželim.
Eh da… što god poželim… To me podsjetilo na rečenicu s kojom me moj prijatelj iz New Yorka dočekao prvi puta na JFK aerodromu, na brzinu mi dajući upute kako preživjeti u gradu. Upute su bile detaljne i jasne:
-
Moraš znati što želiš. “Newyorčani” znaju što žele. Ukoliko stojiš u redu za hranu, a ne znaš što želiš, nemoj se začuditi da osoba iza tebe naruči i dobije hranu prije tebe.
-
Nauči bez nelagode jasno reći što želiš. Trebaš se izboriti za svoje mjesto, no to ne znači nužno i biti nepristojna.
-
Hodaj…vožnja automobilom je potpuno nepraktična i gubitak vremena. Uostalom, hodanje je poput meditacije. Osim što ćeš se bolje osjećati, postoji velika šansa da ti na pamet padnu sjajne ideje
- Nauči kako privući pozornost, ako želiš dozvati taksi.
-
Kada se taksi zaustavi, budi sigurna da znaš barem okvirno smjer, ulicu i raskršće između dviju ulica na kojoj se nalazi tvoja adresa. Ako ti ne znaš kuda ideš, kako ćeš biti sigurna da si stigla tamo gdje trebaš stići?
-
Čuvaj svoje i tuđe vrijeme. Generalno pretpostavi da je svakome njegovo vrijeme dragocjeno. Ako nekoga nešto pitaš, postavi pitanje kratko i jasno. “Newyorčani” će ti rado odgovoriti. Cijeni svoje vrijeme – posvećuj ga stvarima i ljudima koji su ti važni.
-
Kreći se svojim tempom, ali drži se desne strane kako bi oni kojima se žuri mogli proći pokraj tebe.
-
Ne odlazi na mjesta koja svi žele posjetiti. Grad i život pružaju puno više od toga.
-
Ne paničari oko problema, pogotovo ne oko žohara i štakora. Štakori i žohari su posvuda, žive svoj život i najčešće su izvan dometa tvoje kontrole.
-
Ne šeći ulicama s raširenom kartom. Nespretno je, nezgodno i sprječava te da uživaš u trenutku. Prouči kartu prije nego kreneš i onda je potraži u svojoj glavi.
No dobro, otkrit ću Vam tajnu, moj prijatelj je ujedno i izvrstan caoch i hipnoterapeut. Pretpostavljam kako je to jedan od razloga zašto su upute bile zanimljivo koncipirane i vrlo sugestibilne. Čak i sada, dok sjedim na balkonu i zapisujem ih za potrebe ovog teksta, izgledaju vrlo moćne i primjenjive.
Naposljetku, čini se da je “New York” jutros zaista došao na moj balkon. Prikrao se poput lopova i ukrao mi osmijeh. Najvažnije jest što sam shvatila kako oduvijek stanuje u mojoj glavi i kako nikada nije niti otišao. Sve što trebam učiniti je na trenutak zatvoriti oči i prisjetiti se…..a za to mi, kao i vama ne treba karta, dozvola, novac niti viza. Dovoljna je VIZIJA!