Velik broj djece svoj prvi susret sa svijetom ostvaruje kroz bajke. Bajke već generacijama oduševljavaju djecu omogućavajući im ulazak u svijet mašte. One nisu preslika stvarnosti, već njena esencija. Bajke su tu da ukažu na polaritete. U njima se svijet dijeli na dobar i zao, a glavni junaci i junakinje imaju zadaću pobijediti zlo i prokrčiti put pravim vrijednostima.
Iako se čini kako bajke uče djecu onome čega u stvarnosti nema, djeci je u ranom djetinjstvu upravo to potrebno kako stvorili jasnu distinkciju između dobrog i lošeg i u svoju psihu ugradili nadu za sretnim završetkom.
Međutim, kako djeca rastu i razvijaju se, zadatak roditelja i učitelja postaje polako i nježno izvesti ih iz svijeta bajki u stvarni svijet, frustrirajući ih taman dovoljno da otkriju kako život nije bajka, a pružajući im istovremeno potporu koja je potrebna kako ne bi izgubili nadu i vjeru.
Problem je što se u tom procesu ponekad i djeca i odrasli izgube, ukoliko i dalje vjeruju kako je jedini način opstanka dosizanje nerealnih ideala tako divno ocrtanih u bajkama. U tom slučaju dijete koje ne zadovoljava kriterije savršenstva počinje se smatrati nedovoljno dobrim i to mu se jasno daje do znanja. Dijete u međuvremenu zaključuje kako je vrijedno ljubavi i pažnje samo ukoliko sve napravi savršeno.
Godine prolaze i djeca postaju odrasli ljudi. „Činim dakle jesam“ postaje mantra s kojom se bude i s kojom odlaze na počinak. Davno zasijano sjeme perfekcionizma polako izrasta u način života, koji u svojoj srži sakriva duboko potisnutu nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti.
Različiti faktori mogu doprinijeti razvoju perfekcionizma. Ono što tome uvelike doprinosi je stavljanje naglaska na izvedbu i rezultate, kako u školi, tako i kod kuće. Također, naše društvo jes sklono suditi o razini inteligencije djeteta ovisno o rezultatima testova i ocjenama. Stoga, dok je s jedne strane iznimno važno djeci ugraditi odgovornost i motivaciju za postizanjem vrhunskih rezultata, s druge strane trebamo biti vrlo oprezni kako ne bismo vrijednost te iste djece temeljili na rezultatima i postignućima.
Naime, ukoliko to učinimo, djeca će zaključiti kako vrijednost njih kao ljudskih bića ovisi o tome koliko dobro nešto naprave ili ne, a što u konačnici stvara dubinsku nesigurnost i ovisnost o tuđem mišljenju. Takva djeca smatraju kako će razočarati one koji su im važni (roditelje, učitelje) ako ne učine ono što se od njih traži. Ova opasnost posebno dolazi do izražaja kod darovite djece. Naime, strah od pogreške spriječit će prirodnu znatiželju za učenjem i isprobavanjem novih stvari, igrom i istraživanjem, što može biti vrlo ograničavajuće i postati ključna prepreka realizacije njihovih talenata.
Zbog svega navedenog, iznimno je važno da učitelji prepoznaju začetke perfekcionizma kod djece te stvore optimalne uvjete za njihovo samoostvarenje i samorealizaciju. Kako bi to učinili potrebno je na vrijeme prepoznati znakove koji ukazuju da se kod djeteta još uvijek zadržao crno –bijeli pogled na svijet.
Djecu sklonu perfekcionizmu prepoznajemo po slijedećim karakteristikama:
- – Izbjegavaju isprobavanje novih stvari i pristupa zbog straha od pogreške
- – Odgađaju napraviti nešto iz straha da neće biti dovoljno dobri
- – Fokusirani su na greške, radije nego na ono što čine dobro
- – Postavljaju si nerealne ciljeve, koje nisu u stanju postići
- – Vrlo teško prihvaćaju kritiku
- – Imaju problem našaliti se na svoj račun – svijet gledaju preozbiljno
- – Fokusirani su više na proces, nego na put učenja
- – Inzistiraju na „ispravnom načinu“
Kako učitelji mogu pomoći razvoju zdravog pogleda na svijet
Učitelji su tu kako bi pomogli svakom djetetu u ostvarenju njihovih potencijala, što podrazumijeva konstantno poticanje istraživanje njihovih talenata, interesa i načina učenja, čak i ukoliko oni inicijalno odstupaju od uobičajenog i unaprijed određenog. Ovo je posebno važno kod darovite djece, koja prirodno teže savršenstvu, stoga im je potrebno vođenje kroz proces postizanja uspjeha i padova, kako bi shvatili da su pogreške tu da im pomognu u rastu i dosezanju željenih ciljeva.
Također, važno je razlikovati želju za djetetovim uspjehom od nerealnih očekivanja da dijete bude savršeno u svakom području. U tom slučaju kreativnost i mašta te želja istraživanjem trebaju imati prednost nad visokim ocjenama i nagradama.
Što još učitelji mogu napraviti:
- – Pokazati djeci da ih cijene zbog onog tko oni jesu kao ljudi, a ne zbog onoga što mogu ili ne mogu napraviti
- – Pomoći djeci u odvajanju slike njih samih od onoga što čine – ovo se poglavito odnosi na ocjene i rezultate
- – Učiti djecu kako su pogreške dio procesa učenja
- – Učiti djecu razlikovati bitno od nebitnog
- – Pružiti djeci strukturu unutar koje će moći postaviti realne ciljeve i kreirati plan akcije za njihovo postizanje
- – Pomoći djeci razumijeti kako se izvrsnost razvija kroz proces pokušaja i pogrešaka
- – Čestitati djeci na njihovim naporima, pogotovo kada preuzimaju rizik kako bi se suočili sa izazovima
- – Poticati djecu na istraživanje i kreativan pristup riješavanju problema
- – Poticati djecu na razvijanje smisla za humor
Čak i svi ovi koraci ne mogu garantirati uspjeh, međutim mogu pomoći djetetu u razvijanju drugačijeg pogleda na život, u kojem između crno bijele krajnosti postoje različite nijanse sive, ali i čitav spektar boja, koje obasjavaju ovaj sve samo ne savršeni svijet.