Jedne tople ljetne večeri u društvu prijatelja i uz čašu dobrog vina pokrenuo se razgovor o filmu. Svatko je izabrao svog omiljenog autora ili pak filmskog junaka i žustro branio svoj žanr i odabir. Vrlo brzo smo shvatili da nam se ukusi razlikuju. Dok su neki svim svojim srcem zastupali tezu da ništa osim horora ne izaziva dovoljno uzbuđenja, drugi su pak objašnjavali kako im je uzbuđenja sasvim dovoljno u stvarnom životu i kako u filmu žele gledati nešto lijepo i romantično. U jednom trenutku netko je postavio pitanje:” A zamislite da svi snimimo film o vlastitom životu? Kako bi to izgledalo?” Koji bi to žanr bio? Romantična komedija, drama, horor, triler ili možda znanstvena fantastika?
Taj razgovor me potaknuo na razmišljanje. Svi pišemo scenarij vlastitog filma bili toga svjesni ili ne. Glumimo u filmu svog života glavnu ili sporednu ulogu. Poput redatelja krupnim planovima odabiremo staviti fokus na nama važne stvari. Koristimo ptičju perspektivu kako bismo vidjeli širu sliku, mijenjamo pogled i leću ovisno o tome što nam je važno i koja je poruka koju želimo ostaviti.
Naša perspektiva, ali i tijek našeg filma između ostalog ovisi i o informacijama koje smo kao djeca dobili o svijetu i sebi od svoje najbliže okoline, ali i o našim životnim iskustvima.
Iako nam se ukusi razlikuju, pa svatko od nas preferira određeni žanr, ono što nas povezuje kao ljudska bića su arhetipske značajke naših filmova, opisane u mnogobrojnim romanima, mitovima, legendama, pričama i bajkama iz raznih dijelova svijeta.
Stoga je možda ljeto izvrsna prilika da se upitate kako izgleda film vašega života? Podsjeća li vas scenarij na neku vama poznatu legendu, bajku ili priču i ukoliko da sviđa li vam se to što vidite?
Jeste li možda izabrali utjeloviti modernu verziju Sizifa i osudili sami sebe vječno gurati kamen uz brdo uvijek ispočetka. Čini Ii Vam se da vrijedno radite i silno se trudite, ali u trenutku kada trebate poduzeti onaj posljednji korak većinom nešto uprskate. Možete li dozvoliti sami sebi postići uspjeh?
Ili pak možda poput glasovitog Ikara bježite iz labirinta svakodnevnih problema poneseni ushićenjem, a onda na kraju opečete svoja krila jer završite preblizu suncu. Radite Ii preambiciozno i izgarate li na poslu ili u privatnom životu zadajući sami sebi ambicije koje nadilaze vase psihofizičke sposobnosti? Jeste li zaboravili uživati u životu i igrati se?
Odabirete li poput Prometeja oteti vatru bogovima i donijeti je ljudima te bivate osuđeni na vječnu kaznu. Kažnjavate li sami sebe tako da odabirete ulogu žrtve i patnika koji nema pravo na ispunjenje svojih snova i sreću.? Jeste li zaboravili koja je Vaša zadaća na ovom svijetu – vaša svrha misija, vizija?
Čekate li poput Pepeljuge da Vas netko spasi? Odlazite li u maštu kako se ne bi susreli s realnošću, koja vam je preteška? Ako da, što se mora dogoditi kako biste konačno na sebe preuzeli odgovornost za svoj život?
Predlažem Vam da ovo ljeto odvojite neko vrijeme i iskreno potražite odgovore na slijedeća pitanja: Koja je Vaša životna priča? Kako odabirete kadrove vašeg filma? Što Vam je važno? Koja Vam je najdraža perspektiva? Što je poruka koju želite ostaviti i sviđa li Vam se život glavnog junaka ili junakinje? Kada biste nešto mogli promijeniti što bi to bilo? Kada biste poželjeli zadržati ono što imate kako biste to izveli?
Nakon što to učinite, predlažem Vam da čvrsto u svoje ruke uzmete redateljsku palicu i učinite sve što je u Vašoj moći da snimite najbolji mogući film, vodeći se paradigmom da se život ,poput filma, ne mjeri brojem udisaja već trenucima koji Vam uzimaju dah”.