Divna i snažna

U dalekoj čarobnoj zemlji kojom vladaju vile i neobična bića živjela je malena djevojčica po imenu Divna. Bila je divna koliko i njeno ime. Djeca su je voljela jer kud god bi pošla nosila je sa sobom veliki zarazni osmijeh. Znala je razvedriti i one najtužnije. U njenim rukama grančice bi postajale šareni leptiri, nestašno razbacani oblaci putnici namjernici, a šumarak kraj škole čudesna šuma. Tmuran dan bi u trenu pretvorila u uzbudljivu avanturu, a kada biste se zagledali u njene oči, mogli ste na trenutak otkriti svijet kakav nikada do tada niste vidjeli.

Kad god bi uhvatila slobodan trenutak, uzela bi u ruke olovku i oslikavala njome prazne stranice, koje su pod njezinim prstima oživjele zajedno s likovima njezinih priča. Vjerovala je u ljubav i pružala ju je svima koje je srela. Vjerovala je da su svi stanovnici čarobne zemlje dobri i ukoliko i ona bude dobra sve će biti u redu i ništa joj se lose neće desiti.

Ipak postojala je jedna mračna tajna koju Divna ni sa kim nije dijelila. Još dok je bila beba napustili su je roditelji. Divna nikada nije dobila odgovor na pitanje zašto se to dogodilo. To pitanje je nosila u svome srcu kao otvorenu ranu, koju je s godinama naučila sakriti kako je nitko ne bi vidio. Odgojile su je šumske vile i neobična bića iz čarobne zemlje. Kada bi se osjetila usamljeno ili bi vidjela ranu kako krvari, pozvala bi svoje prijatelje i oni bi sletjeli na njen prozor i pružili joj sve što joj je bilo potrebno.

Divna se ubrzo pretvorila u prekrasnu djevojku, no kako je njezina ljepota bivala sve većom, tako je rana krvarila sve vise. Čak niti šumske vile nisu znale kako zaliječiti njezino ranjeno srce. Koliko god je Divna željela biti divna, činilo se da joj to sve manje uspjeva. Budući da joj je postalo vrlo teško biti divna s otvorenom ranom iz koje je kapala gusta crvena krv i ostavljala tragove na njenoj odjeći, kosi i licu, pomislila je kako mora pronaći način da sakrije svoju tajnu.

Sklupčana pod krošnjom stoljetnog stabla pozvala je svoje prijateljice vile da joj izrade neprobojan plašt od najsitnijih čeličnih niti kroz koje neće moći proći niti kapljica krvi. Vile su ga izvezle s velikom pažnjom i s vremenom je postao njezina druga koža. Budući da se plašt doimao zaista moćnim, kod drugih ljudi bi izazivao ponekad divljenje, a ponekad zavist. Uskoro je Divna dobila ime Snažna. Nakon što je obukla svoj plašt vise se nitko u zemlji osim vila nije sjećao njezinog pravog imena, a i ona ga je sve češće zaboravljala.

Ono što je malo tko znao jest da je plašt sa sobom nosio groznu kletvu. Naime, ne samo da drugi nisu mogli osjetiti njenu bol, već do njezinog srca nije mogla proći ljubav koju bi joj poželjeli dati. Snažna je odlučila opravdati značenje svog novog imena. Okupljala bi oko sebe bolesne, nemoćne i nesretne ljude. pričala im price iz vremena kada je bila Divna i pomagala im izliječiti njihova srca.

S vremenom je postala toliko snažna da su je drugi spontano zaboravljali pitati kako je. Plašt je savršeno prijanjao uz obrise njenog tijela te je i ona samoj sebi s vremenom prestala postavljati to pitanje. Međutim, iako se izvana ništa nije vidjelo, njeno srce je i dalje krvarilo, a plašt je bivao sve teži i teži od kapljica, koje su se uhvatile za sitne čelične niti. Sve teže joj je bilo ustati, no budući da je bila snažna, odlučila je vježbati snagu volje bodreći samu sebe da napravi još samo jedan korak.

Jedne noći njezina vlastita koža joj se činila toliko teška da je poželjela zaspati poput trnoružice stoljetnim snom. Uistinu je i zaspala i sanjala prekrasan san – u snu ju je posjetio muškarac u čijem društvu vise nije morala biti snažna. Naslonila bi glavu na njegovo rame, a on bi je vodio u avanture otkrivajući joj nove svjetove.

To jutro se probudila laka koraka, ustala s osmijehom na licu, okupila ljude oko sebe i liječila ih uspješnije nego ikada. No, kako bi se dan primicao kraju, ponovno bi osjetila svu težinu čeličnih niti i tada bi opet zaspala i sanjala svoj prekrasan san.

San je uvijek započinjao na isti način: muškarac bi je vodio kroz zemlju snova otkrivajući joj nove svjetove, no nakon nekog vremena zauzvrat mu je trebala dati svoje ime. Budući da je svoje ime ionako zaboravila, s lakoćom ga se odrekla. Tako je muškarac dobio ime Divan, a ona zaboravila tko je.

Živjela je tako dugi niz godina, a muškarci u njezinim snovima su se mijenjali, dolazili i odlazili. Nakon nekog vremena ona bi im dala svoje ime, ali s vremenom i puno vise od toga, svoju pažnju, svoje tijelo i svoje srce. Živeći tako na raskršću između svijeta stvarnosti i mašte zaboravila je ne samo svoje ime, već i svoj glas. Danju je bila Snažna, a noću bez Imena i Glasa, dok je njezino srce sve vise i vise krvarilo.

Bilo je noći kada nije sanjala ništa. Dani nakon toga su bili posebno teški, no i tim trenucima bi ustala i učinila sve što se od nje očekuje. Bilo je i dana kada nije činila ništa i tada bi sanjala otvorenih očiju.

Jedne noći usnula je jedan iznimno ružan san. U snu su se kao u filmu izmjenjivale slike svih onih trenutaka u kojima je zaboravila tko je. Sanjala je razbacane komadiće svog tijela, srca i duše koje je podijelila drugima ne pitajući za cijenu. Sanjala je koliko se puta odrekla sebe, svog imena i glasa. Sanjala je kako plašt propušta pod krvavim ranama, a nitko na ovome svijetu joj ne može pomoći zaliječiti ih.

Probudila se, podigla glavu, sjela i počela neutješno plakati. Suze su potekle poput potoka razlijevajući se po njenoj drugoj koži topeći čelične niti i otkrivajući krvave porezotine i rane.

Plakala je dugo, dugo, sve dok odjednom u ogledalu od suza nije ugledala svoj odraz. Vidjela je svoje oči crvene od plača i pomislila : “Kako Divno”. Krvave kapljice počele su se miješati s vodom kreirajući opasne vrtloge. Sjetila se trenutaka kada je kao dijete od kapljica kiše u mislima stvarala jezera i oceane po kojima su plovili brodovi vodeći je tajnovitim predjelima njezine mašte.

Sjetila se dana kada je po prvi puta odlučila promijeniti svoje ime I biti Divna kako bi je drugi voljeli. Sjetila se dana kada su joj vile izradile plašt, koji je okovao njezino srce.

Unatoč boli, polako je ustala i zavila svoje rane u povoje od mekane zelene trave. Zagledala se u svoj odraz i glasno se nasmijala. Izgledala je poput zelenog čudovišta: radosna i svoja, nesputana i zaigrana, istovremeno Divna i smiješna, slaba i Snažna. Duboko u sebi odlučila je jednom zauvijek oprostiti se od čarobne zemlje, šumskih vila, lažnih snova i čudnovatih bića. Znala je da u tom trenutku započinje NJEN život, a završava ova neobična priča.