Dječak koji nije naučio voljeti

 

Jednom davno živio je dječak čija je koža bila potpuno prozirna. Od samog rođenja bio je gotovo nevidljiv i činilo se da ga nitko ne primjećuje. Ljudi su kraj njega prolazili ne osvrćući se. S vremenom se i sam dječak počeo pitati postoji li zaista ? Znao je satima sjediti i promatrati svoje prste pokušavajući odgonetnuti linije i brazde. Pomislio je: „Ukoliko svom snagom pritisnem ruku u zemlju, možda ću makar nazrijeti obrise svog otiska“. No, sve što bi se desilo kada bi to učinio jest da bi nastala bezlična rupa, koja bi nestala već idućeg trena.
Godine su prolazile i dječak je bio sve tužniji i usamljeniji, a onda se jednog prekrasnog dana uhvatio kako stoji obasjan sunčevom svjetlošću koja ga je čitavog preplavila. Po prvi puta u životu preplavljen toplinom, zasjao je i osjetio se živim.Više nije bio proziran ! Čak štoviše, primijetio je kako slučajni prolaznici povremeno zastanu i zagledaju se u njegove oči. Svaki puta kada bi uhvatio nečiji pogled, srce bi mu brže zakucalo, a tijelo poprimilo dugine boje. Ostavio je utisak i to ga je činilo neizmjerno sretnim. Pomislio je kako to mora biti ljubav, jer čuo je kako ljudi pričaju da nas ljubav čini posebnim. Pomislio je kako je on poseban i kako zaslužuje ljubav, baš takvu toplu, svjetlu, preplavljujuću, koja zrači iz srca i krvlju se širi u sve tjelesne stanice. Od tada kud god bi pošao nastojao je ostaviti utisak i kada bi mu to uspjelo sjajio je poput najljepše zvijezde.
No, čim bi pala noć, njegova prozirna koža stopila bi se s mrakom i tada je imao osjećaj kako umire i nestaje u crnom bezdanu. Budući da su noći bile neizmjerno teške, sa sobom je uvijek nosio malu svjetiljku koju nikada nije gasio.
Dječak je s vremenom odrastao i jednoga dana dok je šetao mrakom, obasjan samo svjetlošću svjetiljke, ugledao je djevojku od čijeg pogleda je pomislio kako će izgorjeti. Tisuće plamenova protutnjalo je njegovim venama, a njegove boje zasjale su kao nikada do tada. Pomislio je kako će ukoliko je dotakne stopiti se s njezinim tijelom i poprimiti njene obrise. Pomislio je kako će konačno njegova koža postati prepoznatljiva. No, čim ju je dotakao, izgubio se u njenoj koži i osjetio se potpuno nevidljivim. Shvatio je da ne može uistinu voljeti, jer nikada nije otkrio svoj otisak. Naučio je da ljubav ne znači ostaviti utisak.