Djevojka koja se igrala s vatrom

Oduvijek je voljela vatru. Znala je satima sjediti pored kamina i promatrati plamene jezičce kako se poigravaju sa svjetlošću. Na trenutak bi zabljesnuli sunčano žutom bojom zavaravajući naivne promatrače svojom nevinošću, dok bi već sljedećeg trena promijenili boju u narančasto-crvenu šepireći se svojom snagom.

Neke vatra proguta brže, neke sporije, a neki su pak otporni na vatru – razmišljala je još kao djevojčica.

U igri vatre i papira, papir nema šanse, izgori za čas i od njega ne ostane ništa.

Sa šibicama je već druga priča –  šibica gori brzo i uspravno, tek se na kraju savije i dostojanstveno sklupča.

Plastika gori sporije, ali za sobom ostavlja ružan miris.

Kamen ne gori, ali niti ne živi.

Željezo se lako zagrije i može ozlijediti onoga tko ga uzme u ruke.

Ulje je samo po sebi nestabilno i sklizavo, pa tako i gori. Za čas plane, uplaši sve oko sebe i zatim se stiša.

Za benzin se pak zna da u kontaktu s vatrom postaje neukrotiv.

Rekla je sama sebi:” Nikada neću postati kamen !” Ipak, jednoga dana pomislila je da to nije tako loša ideja. Pretvorila se u kamen kako bi se zaštitila od boli i povreda. Zakopala se u zemlju i neko vrijeme je nitko nije primjećivao. Pomaknula bi se tek kada bi je netko podignuo, bacio, trknuo nogom ili premjestio.

Rekla je sama sebi : “Nikada neću postati željezo”. No u jednom trenutku osjetila je silovitu ljutnju i bijes.  S tugom je gledala kako nanosi rane drugima potpuno izvan svoje kontrole. Svaki puta kada bi je netko odlučio dodirnuti, vriskom bi ga upozorila da to ne čini, no rijetko tko bi joj povjerovao i mnogi su stradali.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati plastika”, nedostojanstveno gorjeti i ostavljati za sobom ružan miris. No, svaki put kada bi izdala sebe, polimerizirala bi se, postala lagana, izdržljiva, otporna na vlagu, ali istovremeno potpuno neprirodna i umjetna.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati papir” ….onoga trenutka kada je to izgovorila, ludo se zaljubila i izgorjela prije nego li je postala svjesna što joj se dogodilo.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati šibica”, no pomagajući drugima zapaliti vatru, slučajno je zapalila samu sebe. Gorjela je dostojanstveno i uspravno, sklupčala se i pocrnila.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati ulje”.  Ipak,  kad god bi pokušala zadovoljiti druge pod svaku cijenu postala bi sklizava, nestabilna i neuhvatljiva. Čas bi gorjela, čas bi izgarala.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati benzin”, no ponijela ju je strast, izgubila je razum i za sobom je ostavila zgarište.

Vatra nas ponekad proguta brže, ponekad sporije i nitko od nas nije otporan na vatru – pomislila je ugledavši prve sijede vlasi u svojoj kosi. Ona donosi bol, tugu, opekotine, rane, zgarišta, loše odluke, ali i sunčanu svijetlost, strast i toplinu. Možemo je izbjegavati i s njom se boriti ili je prihvatiti i zavoljeti.

 „Ne želim se nikada prestati igrati s vatrom“ zaključila je i zapalila šibicu…..