PRIČA O MAČKAMA I LJUDIMA

„Mijaaaaaauuu“, proderao se crni mačak zelenih očiju graciozno ušetavši na godišnju ljetnu konferenciju mačaka u Mačkogradu. Tema konferencije je bila: ” Treba li ukinuti „Veljačenje?“. Svako živo biće u Mačkogradu, pa čak i ptice na grani, znali su da je Veljača oduvijek tradicionalni mjesec parenja mačaka. Problem je bio što se „Veljačenje“ pretvorilo u „Sakaćenje“. Čitava mačkogradska zajednica postala je zabrinuta za opstanak mačaka. Naš mačak  pripadao je porodici mačaka Egipatski Mau, jednoj od najstarijih postojećih pasmina domaćih mačaka. Njegovi preci živjeli su u hramovima i bili štovani poput božanstava.

egipatska mačka

 „U ovom današnjem ponašanju mačaka nema više ničeg božanstvenog“ – pomislio je,  gledajući stotine mačaka kako čekaju na njegovo obraćanje, iskreno zabrinut za njihovu sudbinu. „ Pogledajte se! Postali ste tromi, bez energije i spori! Počeli ste se ponašati poput ljudi! Zar ste zaboravili svoje podrijetlo i svrhu?“.

Njegov uzvik izazvao je podizanje nekoliko mačjih glava, no ništa više od toga. Cijela ova situacija prilično je bezizlazna – pomislio je i prisjetio se kako su ne tako davno mačke živjele vani, tjerale se i parile isključivo u veljači. No, od kada su se udomile kod ljudi, spolni život im se promijenio.

Kažu da su se prvi problemi javili kada su se mace odlučile prilagoditi ljudima. Vrlo brzo su shvatile kako je dovoljno da budu lijepe i umiljate i bez problema bi zadobile ljudsku pažnju – što je značilo sigurno mjesto za spavanje i hranu u ljudskim domovima. Zatreptale bi okicama, prele, umiljavale se i za čas bi završile u nečijem krevetu ili makar hodniku. Međutim, to je bio tek početak tragedije koja će uslijediti…..

S obzirom da su imale siguran topao dom i hranu, mace su se počele tjerati, osim u veljači, i tijekom godine. Tek što bi odbacile leglo, nakon 2-3 tjedna krenule bi ponovno u proces zavođenja. Ako parenje ne bi uspjelo, već nakon 20 dana izašle bi u potragu za novim mužjacima.

Mužjaci su se prilagodili postojećoj situaciji. Danju bi spavali i jeli, a noću vodili buran život. Tukli su se sve češće između sebe kako bi zadobili primat i simpatije najpoželjnijih maca. Njihov buran život polako je uzimao svoj danak te su krenuli neredovito jesti i izbivati iz svojih domova. Nakon izlazaka vraćali bi se teško izranjavani i zaraženi različitim bolestima.

Problem je nastao kada je čitav taj cirkus ljudima počeo ići na živce. Željeli su svoje mace, ali pod svojim uvjetima. Nakon kraćeg vijećanja odlučili su riješiti problem i izmislili sterilizaciju i kastraciju.

Naime, shvatili su da ukoliko steriliziraju mace od svih loših ideja koje su ima padale napamet, već pri starosti od 5-7 mjeseci, bit će na početku malo ljute,  ponašat se uvrijeđeno i odbijati jelo, ali već kroz par dana sve će biti u redu.

S mužjacima je bio malo veći problem, jer bi za razliku od maca još tri mjeseca nakon kastracije i dalje imali želju za izlaskom. Doskočili su tom problemu tako što bi ih kastrirali prije prvog tjeranja – prije nego li su uspjeli saznati što je to uopće želja. Vodili su se mišlju – “Ono što ne znaju, ne može im niti nedostajati”. I bili su u pravu!

No, tek što je riješen ključni problem, počeli su se javljati novi problemi. Mačke više nisu razmišljale o parenju, ali su neprestano razmišljale o hrani. Počele su se debljati, izgubile su sjaj u očima i imale su sve manje i manje energije. S vremenom su se prestale sviđati i sebi i ljudima. Oko 6 godine, što je negdje oko 40 ljudskih godina postale bi depresivne i izgubile nadu i vjeru.

Stoga je organizirana Velika mačja konferencija, čiji je glavni cilj bio očuvanje autentičnosti mačaka. Glavni događaj na konferenciji bila je tribina na kojoj su prikazivani filmovi o nekadašnjem životu mačaka. Na platnu su se izmjenjivale slike gracilnih mačaka, koje su lovile divlje životinje, jele ptice i miševe, penjale se po drveću i bile pune života. Sve to učinjeno je u nadi da će se mace prisjetiti svoje mačje prirode i ponovno otkriti svoj smisao i svrhu. Na početku su mace gledale filmove sa zanimanjem, no vrlo brzo bi odmahnule rukom i prevalile se na leđa.

Mijaaaaaauuu“, zavapio je crni mačak tužnih zelenih očiju spustivši ramena na pozornici godišnje ljetne konferencije u Strahogradu…. Tema konferencije bila je: ” Treba li ukinuti “Povlačenje?” U ovom današnjem ponašanju ljudi nema ničeg dostojanstvenog” – pomislio je, gledajući stotine ljudi kako čekaju na njegovo obraćanje, iskreno zabrinut za njihovu sudbinu.

“Pogledajte se! Postali ste tromi, depresivni…bez sjaja u očima. Zar ste zaboravili na svoje podrijetlo i svrhu? Ponašate se poput kastriranih mačaka!”