U posljednje vrijeme popularno je “biti coach”. Life coach, business coach, leadership coach, mental coach samo su neki od naziva “zanimanja”, koje ima sve više poklonika. Uvjeti za upisivanje edukacije najčešće nisu preteški, nakon čega u relativno kratkom roku, s certifikatom u džepu, možete otvoriti svoju praksu i krenuti raditi.
Ukoliko želite raditi kao coach trebate imati svoj model coachinga, program i plan rada i djelovanja, dobar networking, kao i popularno i “prepoznatljivo ime“ te izvrstan marketing i prodaju. No je li to dovoljno i koja je razlika između „coacha“ i coacha pitanje je koje mi u zadnje vrijeme često postavljaju, zajedno s pitanjem otkuda da krenem ukoliko želim biti coach i kako da odaberem coacha? U nastavku dijelim neka svoja razmišljanja.
Coach je u doslovnom prijevodu trener, koji pomaže drugima u tome da ostvare svoje ciljeve (životne, poslovne i ine). Imati certifikat za life coacha, značilo bi prethodno završiti fakultet za život. Imati certifikat za leadership coacha, značilo bi prethodno steći diplomu osobnog i poslovnog vodstva, poznavanja funkcioniranja ljudi i njihovih duša. Imati certifikat za mentalnog coacha, značilo bi završiti specijalizaciju za poznavanje funkcioniranja ljudskog uma. Nažalost, nitko ne izdaje takve certifikate i svi mi koji se bavimo coachingom čitav život smo u procesu učenja i stjecanja “certifikata”. Ipak, od nekuda treba krenuti…
Vjerujem da kao u roditeljstvu treba krenuti od sebe. Za kvalitetan coaching trebali biste poznavati tehnike i alate rada s ljudima, ima visoku razinu samosvijesti, naučiti dobro upravljati sobom i svojim stanjima ili kontinuirano raditi na tome, naučiti kvalitetno komunicirati, upravljati odnosima te imati razvijenu socijalnu svijest (raditi taj posao zbog više ideje). U pojednostavljenoj varijanti potrebno je steći dovoljno znanja, alata, tehnika, iskustva te kontinuirano ulagati u razvoj svoje emocionalne inteligencije. Na sreću, obje stvari su nešto na čemu se može raditi, ovo prvo na edukaciji zvanoj „edukacija iz coachinga“, ovo drugo na edukaciji zvanoj : „cjeloživotno učenje i rad na sebi“.
Želite li biti coach, važno je pronaći školu koja ima kvalitetan program, no puno je važnije tko je coach od kojeg želite učiti. Predstavlja li osoba vrijednosti u koje vi vjerujete, živi li ili makar pokušava živjeti savjete koje daje drugima i radi li to što radi autentično i s integritetom. Ovdje ne vrijedi ona „ u postolara najgore cipele“. Postolar može i u potrganim čizmama napraviti savršene baršunaste cipelice. Coach ne može u neposloženom umu i tijelu napraviti dobar coaching, budući da koristi sebe kao glavni alat rada.
Znači li to da dobar coach nema problema, ne griješi ili ima u potpunosti posložen život? Ne, to samo znači da je svjestan sebe, svojih snaga i slabosti te je spreman u svakom trenuku učiti i raditi na sebi. Znači li to da dobar coach nije ranjen i nema iza sebe neuspjeha i poteškoća? Ne, češće to znači da je kroz životno iskustvo pronašao empatiju, razumijevanje prema sebi i drugima te naučio pasti i dizati se. Znači li to da se kruto drži svojih stavova i obećava brzopotezna rješenja tipa„ Rješavam sve vrste problema i uz to dobijete set noževa“? Upravo suprotno, najčešće oni koji najviše znaju su najviše svjesni koliko ne znaju i još moraju učiti i neće vam obećati brzopotezna rješenja te će se ograditi od davanja jednoznačnih savjeta. Čuvajte se coacheva koji svijet promatraju kroz crno-bijelu prizmu (ovako je ili onako, ova škola je dobra ili nije i koji djele ljude i događaje na dobre i loše), jer tako će i gledati na vas i takvi će im biti savjeti. Ljudski um, život i vodstvo su puno kompleksniji od toga i zahtjevaju snalaženje u neizvjesnosti, mnogo suosjećanja, empatije i plivanje u nijansama sive.
Dobar coach je kao i dobar učitelj spreman učiti od svih i od svega, vjeruje u sebe i druge, spreman je balansirati između blagosti, snage i humora. Svjestan je da je samo alat koji drugima pomaže da ostvare svoje snove i ciljeve. Veseli se uspjesima svojih klijenata, ali ne uzima previše k srcu neuspjehe i spreman je pokušati ponovno. Vjeruje u svoje klijente kad oni sami u sebe ne vjeruju. Ukoliko nije kompetentan u određenom segmentu, spreman je uputiti osobu nekome tko taj dio radi bolje od njega. Spreman je priznati svoje pogreške i poslušati konstruktivnu kritiku ili savjet od mentora. Dobar coach ima ili je imao dobrog mentora! Ima dovoljno samopouzdanja i povjerenja u svoje metode rada, svjestan je svojih kvaliteta i snage, ali i slabosti i nemoći. Spreman je tražiti pomoć kad nešto ne zna i ne razumije. Spreman je prihvatiti činjenicu da ne može pomoći svima, a posebno onima koji si ne žele pomoći, kao i nositi se s frustracijom koja dolazi uz to. Dobar coach bi prije svega trebao biti dobar vođa i dobar čovjek: model, koji živi to što uči i predaje.
Biti coach može biti najljepše i najteže zanimanje ukoliko ga shvatite kao životni poziv i jedno od najvećih promašaja ukoliko ga shvatite kao usputnu stanicu na putu u Disneyland simpatičnih tehnika samopomoći. Naravno, sve ovo je samo moja projekcija i percepcija i možete se s njom složiti ili ne.
Ako se slažete i sve ovo vas nije obeshrabrilo te želite i dalje „Biti coach“ predlažem Vam da već danas krenete raditi na sebi i stjecati nova znanja i spoznaje. Ukoliko ne želite biti coach, već samo bolji vođa, partner, prijatelj, kolega, roditelj, također Vam predlažem da nastavite raditi na sebi i učiti.